Br.36

Obuća je zbirni pojam za sve što štiti i pokriva noge. Cipele su od samih početaka bile dio ljudskog života – prvo iz potrebe, a danas i kao dio mode i estetike. Dakle, otkad znamo za čovjeka, znamo i za obuću jer su već i naši preci u njoj prolazili kroz putovanja, preživljavanja i svakodnevne borbe. Za ovaj projekt počela sam skupljati stare istrošene cipele kako bih iskoristila njihove džonove. Tijekom tog procesa shvatila sam da ne skupljam samo materijal za rad, nego i tragove ljudskih puteva. Svaki đon ima svoj uzorak, a svaka rupica ili pukotina na njemu govori kroz što je osoba s tim đonom prošla. Na neki način, đonovi postaju poput karte prijeđenog puta. Ako malo dublje razmislimo, cipele nisu samo prolazan predmet koji se s vremenom istroši i baci. One su dokaz čovjekova kretanja i svakodnevnih puteva koje prolazimo. Istrošenost cipela pokazuje koliko je jedan čovjek zapravo živ i koliko se kreće kroz prostor i vrijeme. To me dovelo do pitanja: može li se tim cipelama dati još jedan život? Rezultat tog razmišljanja je ovaj gornji odjevni predmet napravljen od đonova starih tenisica i cipela. Đonove sam rezala na pravokutnike raznih veličina i spajala crnim užetom u mrežu kako bih napravila nešto nalik jakni. Kasnije sam na ramena dodala đonove kopački koji su složeni na način da se mogu formirati po tijelu te stvoriti dojam oklopa. Time sam realizirala svoju ideju da istrošeni dijelovi cipela ne završe kao otpad, nego da dobiju nastavak svoje priče u obliku novog odjevnog predmeta.