cellula: catastropha

Ideja projekta proizlazi iz inicijalne analogije arhitekture i ljudskog uma. U tom se okviru postavlja pitanje: koji su konstruktivni temelji čovjekove svijesti te u čemu se očituje razlika između čovjeka i materije koja ga okružuje. Kao ključni element njihove međusobne spone uvodi se koncept katastrofe — shvaćen kao generativni princip. Katastrofa se tako interpretira kao pokretač transformacije: njezin produkt jest život, dok istovremeno život u sebi nosi potencijal vlastite katastrofe. Polazeći od te analogije, projekt pristupa urbanističkom rješenju kroz uspostavu dijaloga između elemenata prividne katastrofičnosti i elemenata prividne profinjenosti na lokaciji. Lokacija se pritom promatra kao prostor kontinuiranog urbanističko-metabolističkog procesa, unutar kojeg se odvija kruženje i transformacija energije. Lokacija (Sukošan/Bibinje – Zadar), pod utjecajem prirodnih procesa razvoja stanovništva i samom postavom kolne infrastrukture, oblikovana je kroz jasno definirane prostorne redove. Svaki red, postavljen paralelno, zadržava vlastite specifične karakteristike koje su hijerarhijski jasno odijeljene. Osnovna strukturalna i funkcionalna jedinica cellula: catastropha nastaje okomitom pozicioniranjem na već postojeće redove. Njena dispozicija rezlutira integracijom elemenata svih komponenata lokacije. Interakcijom pozitivnih i negativnih karakteristika lokacije uspostavlja se dinamička korelacija među njima. Sastavljena od od sedam unutarstaničnih komponenata: (1) mare mixtura (morska mješavina), (2) transitus I: victus (prolaz l: hrana), (3) actus humanus ( ljudske čini), (4) transitus II: orbis ( prolaz ll: kolo), (5) transformation immunditia (transformacija nečistoće), (6) transitus III: pollen (prolaz lll: pelud) i (7) animal topia (životinjski krajolik). Komponente (1), (3), (5) i (7) reproduktivne su funkcije. Komponentne (2), (4) i (6) transportne su funkcije. Svaka pojedinačna komponenta unutar jedinice funkcionira u međusobnoj sinergiji, omogućujući razmjenu tvari i energije u okviru sustava kružne potrošnje resursa. Iako su komponente zamišljene kao autonomne jedinice s inherentnom sposobnošću održavanja osnovnih funkcija, njihova cjelovita funkcionalnost u pogledu kružnog cirkuliranja resursa ovisi o međusobnom pulsiranju i integraciji s ostalim komponentama sustava. Središnja cijev djeluje kao ključni element cirkulacijskog sustava. Infrastruktura preuzima resurse iz različitih komponenti, procesira ih unutar svojeg sustava te ih redistribuira prema drugim dijelovima stanice.