Kruh Mati Tradicije

"Sav teret na leđima jedne žene. Intiman pogled u život Vesne, pekarice i majke petero djece, koja sama nosi teret cijele obitelji. Od jutarnjeg miješenja tijesta do ribanja pećnice kasno u noć, ona bez prestanka drži sva četiri ćoška kuće dok polako ne počne dolaziti do ruba." Ovaj je film nastao u sklopu kolegija Režija dokumentarnog filma, u drugom semestru kada se snima opservacijski film kod prof. Tonća Gaćine. Taj se tip dokumentarnog filma razvio 1960-ih godina u SAD-u i Kanadi (Allan King, Frederick Wiseman, braća Maysles i drugi), nasuprot participacijskom tipu koji je bio popularniji u Europi (Jean Rouch, Želimir Žilnik, Krsto Papić i drugi). Oba su pristupa nastala kao posljedica tehnoloških napredaka u filmskoj opremi koja je postala jeftinija i fizički lakša, a samim time i dostupnija širem krugu ljudi. Time dolazi do svojevrsne demokratizacije filmske stvarnosti, kako za filmske stvaratelje tako i za njihovu publiku. Temeljni je postulat opservacijskog dokumentarnog filma „hvatanje“ stvarnosti koja se odvija neovisno o kameri koja je bilježi poput, "muhe na zidu". Upravo zato opservacijski dokumentarac istovremeno predstavlja najjednostavniji, ali i jedan od najzahtjevnijih tipova dokumentarnog filma. Mogućnosti utjecaja na protagoniste i na razvoj događaja u njihovim stvarnim životima pritom su vrlo ograničene. Intiman odnos može se razviti između snimateljske ekipe i protagonista, no faktor sreće često na kraju odlučuje hoće li se pred kamerom uopće dogoditi nešto filmski zanimljivo i hoće li nastati gledljiv film. U tom smislu „Kruh Mati Tradicije“ smatram uspješnim projektom, ne samo zbog suradljivosti protagonistice i njezine obitelji već i zato što su zabilježeni kadrovi pokazali širu društvenu relevantnost. Film se tako može promatrati i kao novo poglavlje u postojećoj riznici dokumentarnih promišljanja o položaju žena u hrvatskom društvu, čije je temelje postavio Krešo Golik 1966. godine filmom „Od 3 do 22“. Ovaj film pokušava istražiti što se u tom pogledu promijenilo u posljednjih šezdeset godina, osim činjenice da je slika danas u boji. Film je do sada bio prikazan više od 30 puta na filmskim festivalima diljem svijeta te je osvojio nagradu za najbolji dokumentarni film na Big Shoulders Film Festivalu u Chicagu, Slavic Film Festivalu u Los Angelesu te dekanovom nagradom za montažera Emanuela Ćosića.