Mentor
Igor Franić
Asistent
Ivana Krmpotić Romić
Fakultet
Arhitektonski fakultet, Sveučilište u Zagrebu
Semestar
2. semestar (diplomski)
Kolegij
Radionica Arhitektonskog Projektiranja 2
Rad započinje istraživanjem odnosa u gradu i na parceli, proučavajući odnose između stambenih i javnih objekata. Pojavljuje se ideja monumentalne javne zgrade za bazene, no proširena na druge funkcije iste teme, odnosno palača sporta. Samu parcelu dominira staza za trčanje koja je ravnodušna prema njenom okruženju iz čega proizlazi želja za uspostavljanje dijaloga između palače i staze koji bi mogao kvalitativno i karakterno pridonijeti njima oboje. Budući da je staza snažan horizontalni element koji se pojavljuje u obliku prostorne praznine, jedini ravnopravni dijalog može uspostaviti snažan vertikalni element u obliku nebodera. Vanjski prostori su uglavnom neformalni, za dječje sportske aktivnosti, igru i druženje. Staza predstavlja prazninu u smislu sadržaja, aktivnosti i prostranosti. Neboder se pojavljuje kao karakterni kontrast; racionalan, slojevit, kompartmentaliziran, organiziran. On udomljuje sportske terene koji su se nalazili na tlu. Uzimajući te dodatne sportske sadržaje, istodobno se preuzimaju korisnici vanjskog terena, time neboder dijeli korisnike s Mimarom i vanjskim prostorom. Neboder se postavlja na zgradu gimnastičke dvorane, kojoj također uzima sadržaje. Servisni prostori su odstranjeni, ostaje samo dvorana koja služi kao ulazni hall. Radi nebodera iznad, pristup je natkriven. Zgradi se pristupa sa strane atletske staze. Neboder je tradicionalno proizvod tehnološke inovacije i kapitala. Tako i on sam postaje napeti monolit moći i nametljivosti.No tipologija nema takvih predrasuda. Sama ideja nebodera je element koji ide u visinu kako ne bi trebao ići u horizontalu. U kontekstu zadatka je element koji se ne želi nametati. Stoji na postojećoj zgradi, stoji na prstima te ne želi naštetiti prirodi koja je toliko ugrožena u urbanom kontekstu, koja sada može nesmetano bujati. Unutrašnjost atletske staze postaje jezero kako bi se upotpunila gesta te regulirala klima obuhvata i okruženja. Konstruktivni sustav, budući da ne smije ometati funkciju prostranih unutarnjih prostora, ide na van. Istovremeno rastapa snažnu i oštru siluetu nebo-dera, i stvara se objekt koji postaje dio neba. Tipologija nebodera je redefinirana iz nečega što gotovo nikad ne poštuje svoj kontekst, u ono što utjelovljuje duh 'mono no aware'. Prizemlje postaje hermetička kutija na kojoj stoji cijela zgrada. Niži introvertni boks je snažno zamagljen i povučen u sebe, ispunjen programskim sadržajem. Gornji segment zgrade se otvara prema okruženju, on je negrijan prostor za udomljene sportske terene. Zgrada se pri vrhu rastapa i postaje dio neba, neukrotive divljine. Vertikalna komunikacija unutar nebodera riješena je vanjskim, odnosno formalnim i unutarnjim, neformalnim jezgrama. Vanjske, prljave jezgre se postavljaju na stranu ulice, prema zgradi fakulteta. Tu kralježnicu čini jezgra od dizala koje dovode do servisnih i gornjih etaža. Iz prljave jezgre se pristupa svlačionicama, iz kojih se čistom jezgrom pristupa dvoranama. Stubišta su negrijane vanjske komunikacije koje potiču integraciju s obuhvatom. S jedne strane je infrastrukturna, utilitarna poveznica s ulicom, sa strane obuhvata je prirodna, društvena i sportska poveznica.