Paukove mreže

U seriju radova „Paukove mreže“ spadaju moji najrecentniji radovi nastali kao odgovor na zadatak iz kiparstva gdje smo morali osmisliti rad vezan za odnos prema prostoru. Moj početak rješavanja tog zadatka bilo je fotografiranje zanimljive arhitekture koja je činila nastavnički odsjek Akademije likovnih umjetnosti na Jabukovcu 10. To je zgrada koja se isticala svojom posebnom arhitekturom ali i atmosferom. Na Akademiji studiram već 3. godinu i oblikovala me na načine na koje nisam očekivala, dala mi toliko prostora za rast i napredak, moj safe space i predivne ljude. Pa mi je polazna ideja bila što to mogu napraviti u tom prostoru, kao svojevrstan oproštaj i intervenciju kao odgovor na naš odlazak iz nje, koji se morao dogoditi zbog njenog stradanja u potresu. Na pamet mi je pala ideja spajanja vunenih niti u određenim točkama, a to je onda vrlo brzo preraslo u mreže nalik paukovim mrežama. Kako one najčešće nastaju u nekim našim zanemarenim kutovima sobe ili napuštenim prostorima svidjela mi se ta ideja da se ja na taj način oprostim nekako od tog meni značajnog prostora. Mreže sam radila kroz 3-4 mjeseca, napravila sam ih od raznobojnih vuna koje su već neko vrijeme sjedile doma, raznoraznih dimenzija. Postavila sam ih po akademiji kao interaktivnu viseću instalaciju na koju su ljudi vrlo brzo reagirali. U zraku su nastala pitanja kako i zašto je ovo ovdje, gdje mogu proći, a neki su čak otišli toliko daleko da su ju skroz zaobišli drugim stepeništem zgrade. Tu je počeo rasti i sam značaj mreža skupa s brojem mreža. Taj rad je zapravo prešao u svojevrsnu terapiju kako to često biva s mojim radovima, te mi je i njihov smisao postao značajniji nego što sam mislila. One su krenule predstavljati sve nešto iza mene što ostavljam za sobom. Prostore, ljude, situacije, propale snove, neostvarene ideje, nepotrebne brige… Sve one prostore koje ostavljam da ih paučina zauzme. Sve neke stvari kojima se ne želim i ne mogu vratiti. Njih prepuštam paučini. Ostavljam ih iza sebe i zatvaram ta vrata.