Digitalna nostalgija tijela

Rad istražuje fenomen sinestezije kroz okvir iskustva igranja starih videoigara i slijeda osjetilnog sjećanja. Rad je oblikovan u tri kadra u kojem se različita osjetila međusobno nadopunjuju dok ih kontinuirano povezuje imaginarni zvuk 8-bitne glazbe. U prvom kadru naglašava se opip, fizički osjećaj dodira kontrolera, trenutak kada tijelo ulazi u digitalni prostor igre. Drugi kadar priziva miris starih televizora i zagrijane elektronike. Treći kadar interpretira okus kao metaforičku simulaciju „power-upa“, zamišljeni digitalni impuls koji se prenosi na jezik. Pikselizirana vizualna struktura rada referira se na estetiku 8-bitnih igara, pretvarajući nostalgiju za ranom digitalnom kulturom u sinestetičko iskustvo tijela i nostalgije.