SUNČANA STRANA ULICE

Gradski pejsaž je medij suvremene kulture projektiranja koja unaprjeđuje kvalitetu života i ljudski duh kreativnom i kritičkom inteligencijom. Perivoji grade grad, a gradski pejsaž se doživljava kao prostor preklapanja koji pruža i afirmira kolektivni i individualni identitet grada. Zagreb je tijekom druge polovice 20. stoljeća stagnirao u svojoj urbanoj preobrazbi. U vremenu trenda koji problematizira modernističke principe formalnog zoniranja, generalizacije sustava, segregacije i gubitka identiteta mjesta, Zagreb nije uspio provesti urbanističke planove rehabilitacije. Smješten u zaleđu planine Medvednice i u dolini rijeke Save, Zagreb nudi potencijal zelenih promenada koje spajaju okolna prirodna bogatstva. Generalni urbanistički plan iz sredine 20. stoljeća predlaže takvu preobrazbu, s zelenim pješačkim promenadama u smjeru sjever–jug, suprotstavljenim intenzivnom kolnom prometu u smjeru istok–zapad. Uz jednu takvu aveniju nalazi se predložena lokacija rješenja u gradskoj stambenoj zoni Trnje, točnije uz Ulicu grada Vukovara između Avenije Marina Držića i Radničke ceste. Trnje je u povijesti doživljavalo razna stanja. Na prijelazu u 20. stoljeće, kao selo, priključilo se Zagrebu. Nakon toga slijedi prva urbanizacija te naknadno rušenje i iseljavanje. Kroz svoju povijest Trnje je zona nesigurne egzistencije i potrebna je rehabilitacija koja će predstaviti civilizacijski minimum, koji označava vrijeme promjena u socijalnom, moralnom i gospodarskom preporodu. Grad postaje otvoren prostor svim segmentima svakodnevice, ne univerzalnim programima. U opisanom kontekstu potrebno je na konceptualnoj i programskoj razini riješiti sustav povezivanja javno dostupnih vanjskih prostora kao širu perivojnu cjelinu. Na spomenutom području detektirane su različite zone: stanovanje, poslovna zona i obrazovanje. Paradoksalno, heterogeni sustav doživljajno je izrazito homogen. Prepoznavanjem tog problema, analize su omogućile objedinjivanje zona. Umjesto perivojne intervencije unutar parkova pojedinih zona (kao što zadatak nalaže), intervencija se razvila na granici zona. Postojeću bezličnu ulicu rehabilitira u sponu koja objedinjuje okolne zone i stvara novi javni prostor. Usvajanjem New Bauhaus principa i suvremenih pojmova poput adaptabilnosti, zelene infrastrukture, održivosti i participacije lokalnog stanovništva, ulica dobiva novi identitet. Rješenje se razvijalo u nekoliko razina. Prva je analiza šireg i užeg obuhvata. Slijedila je strategija regulacije prometa s prilikom zaustavljanja i usporavanja prometa. Sustav parkleta i park curba formira shared street koji nudi novo značenje ulice. Strategija obrade plohe uklanja rubnjake, čineći profil ulice ujednačenim; kretanje pješaka i biciklista postaje slobodno između fasada stambenih kuća i poslovnih zgrada. Preradba plohe odgovara na održivu gradnju i sustavno navodnjavanje zelenila. Strategija urbane opreme i vegetacije razvila se kao sistematizirani sustav u ortogonalnom rasteru s promišljenim međurazmakom. Ovisno o međurazmaku, stvaraju se površine različitih namjena. Promjena kretanja pješaka oblikovala je vegetaciju i opremu kao jednodimenzionalne vertikale koje transformiraju ulicu iz linearnog i statičnog u dinamičan i meandrirajući karakter. Adaptabilnost se materijalizira u vegetaciji i opremi po principu građevinske skele, poprimajući oblike poput rasvjete, signalizacije, elemenata igrališta, izložbenih prostora, mjesta za odmor i zaštite od Sunca – ovisno o kontekstu i inicijativi lokalne zajednice. Ovo rješenje nije ograničeno na zadanu lokaciju, već služi kao suvremeni case study koji se bavi starim načelima za transformaciju Zagreba. Umjesto urbanističke preobrazbe gradskog mjerila, fokusira se na manje mjerilo veličine lokalne zajednice kako bi omogućilo očuvanje kvalitete prostora i identitet. Principi se mogu primijeniti na degradirana područja ostatka grada, takve fragmentirane intervencije čine pješački koridor od Medvednice do Save koji Zagreb čeka desetljećima.